Lupus in fabula – povijest vukodlaka predavanje Kristijana Petrovića

Pozivamo vas na predavanje “Lupus in Fabula -povijest vukodlaka” Kristijana Petrovića koje će se održati u ponedjeljak 13. listopada 2025.  u 18 sati u Multimedijalnoj dvorani Knjižnice.

O tom se dlakavom i agresivnom motivu može podosta toga reći. Prisutan je u svim kulturama i civilizacijama. No, iako smatramo kako se radi samo o pričama iz mračnog folklora i legendi – motiv vuka igrao je priličnu ulogu i u raznim obredima.

Pogotovo onima u antičkoj Grčkoj….
Kad biste u antičkoj Grčkoj potražili najzagonetnije mjesto gdje se dječaci pretvaraju u muškarce, mnogi bi vas uputili u divlju Arkadiju, na planinu Lykáion – doslovno “Vučju goru“.
Tamo se, na otvorenom oltaru Zeusa Lykaiosa (“Vučjeg Zeusa“), slavila svetkovina Lykaia ( vjerojatno tijekom mjeseca srpnja ) – svojevrsni spoj žrtvenog obreda i atletskih igara, obavijen pričama o ljudskoj žrtvi i – da, stvarnoj mogućnosti da se mladić pretvori u vukodlaka.
Takvu sliku prenose antički tekstovi, a podupiru je i novija arheološka otkrića. U središtu mitološke pozadine stoji zapravo kralj Lykaon, Arkadac koji je, iskušavajući Zeusa, na gozbi poslužio ljudsko meso ( neki kažu – svog sina ).
Bog ga je kaznio preobrazbom u vuka. To nisu tek ”horor priče“ uz ognjište. Platon u „Republici” bilježi predaju da se svakih devet godina na Lykaionu prinosi žrtva, a među iznutricama se potajno podmetne i zalogaj ljudskog mesa. Onaj tko ga pojede pretvara se u vuka, a ljudski lik vraća mu se tek ako devet godina izdrži bez kušanja ljudskog mesa. Pausanija, neumorni putopisac iz 2. stoljeća, prenosi i priču o olimpijskom boksaču Damarhu, koji je navodno prošao kroz tu metamorfozu te se nakon devet godina opet pojavio među ljudima. Da stvar bude još zanimljivija – pobijedio je na 153. Olimpijskim igrama u boksu ( 384. p.n.e.)
Kako u tu priču ulaze mladići – tzv. efebi (epheboi)?
Religijski povjesničar Walter Burkert ( 1931. – 2015. ) tvrdio je da su sudionici tajnog obreda bili upravo adolescenti, na prijelazu iz dječaštva u punoljetnost. Njegov je argument jednostavan – ako je Damarh kasnije mogao sudjelovati na natjecanju, morao je preživjeti razdoblje ”vuka“ i vratiti se u svijet muškaraca – baš kako se i očekuje u inicijacijskim ritualima.
U Arkadiji je ta ”škola divljine“ (susret s krvlju, mesom i opasnošću) bila uokvirena atletskim igrama i svečanostima na planinskom svetištu. Mjesto radnje iz antičkih tekstova poznajemo prilično dobro.
Na samom vrhu Lykáiona nalazi se golemi stožac pepela – otvoreni žrtvenik i ograđeni temenos ( sveto ograđeno područje, prostor ).
Na padini ispod nalazili su se jedinstveni hipodrom i stadion, smješteni u planinskoj udolini, što povezuje religiju, natjecanja i kolektivni spektakl. Stoljetna istraživanja, obnovljena modernim grčko-američkim projektom, pokazala su da je oltar bio u upotrebi tisućama godina, vjerojatno još od prapovijesti. Najnovija keramika ukazuje na aktivnosti već oko 3000. g. p.n.e., dakle mnogo prije nego što se Zeus pojavio u poznatoj grčkoj mitologiji.
Pausanija bilježi i predaju o ”zabranjenom gaju“, te da u jednom ograđenom prostoru ”sjene ne padaju“ – tipičan znak svetog mjesta koje prkosi prirodnim zakonima.
Tu na scenu nastupaju arheolozi.
Godine 2016. na vrhu oltara otkriven je kostur adolescenta. Vijest je odjeknula svijetom uz dramatične naslove o ”dokazu ljudske žrtve“. Ipak, u ovom slučaju, oprez je nužan – kostur nije spaljen niti usitnjen poput žrtvenih ostataka, nego položen u anatomskoj cjelini – što više nalikuje grobu nego žrtvenom činu. Sama činjenica da je ukop smješten unutar oltara ne znači automatski žrtvovanje.
Arheolozi i bioarheolozi upozorili su da je prerano za zaključke. Drugim riječima, antičke priče o kanibalizmu zasad nisu potvrđene čvršćim dokazima – ali se ne mogu ni u potpunosti odbaciti. Što se, dakle, ondje moglo događati? Pausanijini motivi ukazuju na ritual prijelaza – prelazak iz jednog životnog stadija u drugi. Efebi su u mnogim grčkim zajednicama prolazili kroz fazu izdvajanja iz polisa – odlazak u divljinu, lov, spartanski režim prehrane i treninga, pa povratak u zajednicu kao punopravni građani i vojnici. U Arkadiji je taj ”izlazak iz ljudskog“ mogao biti zamišljen kao simbolična preobrazba u vuka – životinju šume, graničnog prostora.
Čak i ako nitko doslovce nije ”postao vuk“, simbolika krvi i mesa, kao i prijetnja da čovjek može konzumirati ”zabranjeni“ zalogaj, dramatizirali su disciplinu nad tijelom i apetitima. Mit vrlo jasno poručuje – onaj tko ”posrne“ i prekrši tabu, ostaje zvijer. Onaj tko odoli, vraća se u ljudski red.
Materijalni okvir takvog prijelaza činile su i same Lykaijske igre. Hipodrom i stadion na planinskoj padini svjedoče o atletskim natjecanjima koja su slavila kontrolu nad tijelom, brzinu i izdržljivost – vrline potrebne vojniku i građaninu. Nova, posljednja istraživanja terena sugeriraju da je konfiguracija hipodroma i okolnih obronaka pojačavala dojam – publika i natjecatelji bili su doslovno ”povezani“ tijekom obreda. U takvom ozračju inicijacija je bila i društveno iskustvo, a ne samo tajni obred.
Arheološki slojevi na oltaru puni su spaljenih životinjskih kostiju i posuda, dok je ljudski ukop zasad jedinstven i teško ga je tumačiti bez dodatnih analiza. Ipak, dugotrajnost kulta – od brončanog do helenističkog doba, govori da je planinski vrh bio središte intenzivnih iskustava, procesija i natjecanja, priča o vukovima i dječacima koji se vraćaju kao muškarci.
No, zašto baš vuk?
U davnoj imaginaciji mediterana – vuk je ”druga strana“ pastirskog svijeta, predator na granici naselja i divljine. Efeb je, u međuvremenu, ”druga strana“ polisa – još nije hoplit ( grčki teško naoružani pješak, vojnik ), ali više nije ni dječak. Kad mit kaže da efeb u ritualu ”skine odjeću, prijeđe vodu i postane vuk“, to je zapravo, skraćena poruka o prijelazu – napuštanje zaštite grada, civilizacije te ulazak u zonu rizika i povratak s potvrđenim identitetom.
U tom se okviru i priče o kanibalizmu razumiju kao krajnja granica koja se ne smije prijeći – ”test civiliziranosti“. Možda je najsigurnije reći ovako – Lykaiu poznajemo kroz razne filtere, moralnu i društvenu paniku antičkih autora, kasnije romantične interpretacije 19. stoljeća ali i današnje medijske naslove. Ipak, kombinacija čvrstih dokaza ( pepeo oltara, hipodrom, stadion, epigrafski natpisi) i ustrajnih narativa (Lykaon, devet godina, Damarh) dopušta kakvu-takvu razumnu rekonstrukciju.
Na Lykáionu se, očito, odvijao obred prijelaza s naglaskom na disciplinu tijela i ”ukroćivanje vuka”( zvijeri ) u sebi. Jesu li mitovi pretjerivali? Vjerojatno.
Je li ta planinska svetkovina doista stavljala efebe pred rubne izazove? Sve upućuje da jest…
…i zato “Vučja gora“ i danas ostaje “plodni teren” za maštu.
vaš
The Dark Storyteller